VRATA

Udoh na “velika”

s krikom radosti,

na ocigled oca,

majke,

a onda se zatvorise.

Bacen

u ring!

Nosen i mazen

ne otvarah druga,

drugi radise za

ljubav moju

i svoju,

dovoljno je bilo

biti tu kakav jesam,

sicusan.

S korakom prvim,

pozeljeh i vidjeh

sto ima iza,

prva, druga, treca,

iza svakih me je cekala sreca,

sa svakim centimetrom vise

shvatih da moze biti

i manja i

veca.

Oci sam podigao i

kao slijepac progledao.

Preletjeh godine

ne vise sam.

Bili smo mi, i jos netko

kao svi,

sto bi bacen u ring

zivota i opstanka,

zore i sumraka,

prijatelja i prokletog nam rata,

a u svemu najvise

V R A T A.

Isao sam smjelo, kroz

vjetrove i kise,

otvarah i zatvarah,

da se ne vratim nikad vise,

uzdignute glave

na nekim zastajah,

poneka mi izvukose osmijeh,

na mnogim, eh i previse

gorko zaplakah.

zeljko dakovic