|
Mojih nadanja uzdah
dok leti prostranstvima sna
tebe zove,
kao zov u noc
moli rijecima ocajnika
neka bude kao nekada.
U oku mi bol najdrazeg pjesnika.
Provuci prste kroz tragove sjecanja
i reci: Idemo, idemo kao nekada
glasom ratnika.
Iza nas otisci cipela,
lakiranih i sjajnih, samo meni
i tebi znanih uspomena,
i strah da te imam i zadrzim
leptiricu
jer svaki cvijet bio je tvoj
a trn u srcu
zivot moj.
I suza poneka,
tek toliko da se zna:
Ljubim te i sanjam
lagano
kako koracas do kraja puta,
tamo negdje gdje vec odavno
noc prije zore luta.
E tamo cu cekati,
tek sjena ja,
i prije
i poslije ovog nemirnog
pjesme
.
.
.
dna.
Z.Dakovic
|