Stisnuo je djetinjim prstima

na usta da ne izleti,

umotanu stoljecima

tu hrabrost

nevaznih a strahu ogavnih

malih ljudi,

da bi ga potakla,

u novome danu

dotakla...

da otvori oci.

Vjecito u pokretu tudim

misicama,skace u rijec

dok napusta poznato,

drzi se za rijec

dok voli ustrajno.

U venama prikovan

a ustaje,

nije njegovo vrijeme

a on...

ne odustaje.

Sa svakim udisajem

udise novu, kroz masinu

prorijedenu snagu,

a u meni stidno, moju

budi cudnost blagu.

Z.Dakovic 2005

h

r

a

b

r

o

s

t