|
Bjezeci od samoga sebe, ne stigoh daleko
a zivilizacija koja to i nije, gusi pa gusi.
Ruke se protezu il ako hoces sire, prema gore
kao da tonem, jaucem al one stiscu i mole.
I tad vidjeh, mozda puka slucajnost za nevjerne,
ja ipak vjerujem, da to svjetlost bi.
Jer kako objasniti to podrhtavanje tla
nego pobjedu dobroga naspram zla.
Ipak, ljudi ko ljudi, pa i ja sam,
pobjegoh a branih se mislju:
neka novi klinci pisu povijest.
Ja cu kao stari mudrac cutit,
mozda malkice mutit,
pa neka misle sto hoce.
Istina je svejedno pobjeda
a pobjeda opet put do samoce.
Neka se sunce kupa u novome danu
da saznam ono sto znam, pred kim stojim.
Neka nestane straha u vidu praha,
da se nikada vise ne stidim,
da se bojim
i da potajno volim.
I da ne zaboravim,
ponizno,
ponizno molim.
Z.Dakovic
|