|
Sve vise licim na svoga tatu,
korak nekad zustar
umorno odjekuje u gluho doba noci
kao da na cilj i nema nemjeru doci
Sve vise licim na Tebe stari.
Pogled nekad zagonetan, sad mi
savrseno jasan.
Misli kò da ti uvijek kasne
traze negdje unazad,
i ta suza u oku tvome
sleti tek tako, ponekad.
Jer kad jednom odes sasvim
u neke krajeve druge,
ostaju samo sjecanja lanci,
ulice i sokaci prasni,
prijatelji koji ostadose
tamo neki
znanci...
Da, isti smo mi, tata,
za kucom nam srce pati,
postadosmo kao umorne skitnice,
cekamo zivota mrvice.
|