ljubav

Te je noci i nebo plakalo,

plakao sam i sam.

Sa ognjista protjeran

vodu spasa sam gazio,

i prije nego li potonem,

ostatke dostojanstva trazio.

Tko sam

i zasto zivim ja?

Zasto bas udisem zamrsen splet

gluposti i beznada, kad postoji nada.

Oko mene kolone,

kroz zube procijedena tama,

draga ostaje tamo

gdje mene vise biti nece,

u tisini zaborava,

sama.

Prosle su vjecnosti,

na vrhu sijeda strava,

tvoje rijeci,

koje rekla si tada:

“pusti bol da boli

i ona je radosti nada”.

bole jos i sada.

Mozda cu jos cesto gaziti vode

i ostavljacu tragove

da zednome vode dam,

jer ja tako malen pjesnik svemira

rijeci smisao,

kao istinu bola, znam...

Vratit cu se jedne kisne veceri

da pjesmi zavrsetak dam,

pored Tebe,

moja draga...

da ljubavi smisao

bude dan.

z.dakovic