|
Cudna su mastanja, sto kroz maglu u supljini mozga plutaju, izgubljene misli, i zaboravljene lazi besramno kao noc beskucnike gutaju.
Isplivaju na povrsinu, a ruke u prazno hvataju, slamku srama i uzasa slike, ponovno na usta, u vidu psovke bacaju.
Sa prvim zrakama sunca, udisem ponovno stvarnost, sa lakocom umjetnika suncanice na nos nabacujem, pa ocima svojim ponovno maglu okolo razbacujem.
z.dakovic
|