|
Kisno je nebo sirilo svoje boje, u nebo pretvaralo misao, izmedu poglavlja dva dalek put... ja sam samo disao.
Bez zavicaja i njegova sadrzaja, mislih na zenu rumenu i drevnu, kako prelazi ulicu, sama u jednome smjeru.
Ako zivot ovaj dalek je put, a moja ljeta, ona kasna... Malo je. Mogu i kise prestati sjati, ulice postojati... zasto je otisla ja nikad necu znati.
z.dakovic
|
|