|
Bez namjere da uznemirujem
i preskacem “ dupine “,
slucajne namjernike,
lezim na mozaiku sitnih umjetnika
ociju uprtih u nista.
Bez zelje da se isticem,
otrovnim zmijama dopadnem,
upijam vrelinu soli,
pratim oka moga galeba
dok stremi ka mojim venama.
Na krilima sjena
umirovljenog tigra
sa medvedom glavom,
u ustima gorak ukus cirkusa,
Sinjskog,
zivotinjskog carstva,
prvom redu veoma bliskog.
Oko vrata ogrlica
stoljecima vec steze,
a vragovi i lesinari jos uvijek kruze,
i pletu svoje mreze,
mome galebu siriti krila
sve je teze.
Okrecem glavu bez volje da ispravljam,
hm, busim planinu,
otvorenih ociju posmatram pomalo sramno
jos samo tu predivnu oblinu.
z.dakovic
|
