|
|
 |
 |
|
nevaljalo dijete
|
 |
 |
|
Kroz vene kolala je polako
agoniju da produzi,
cvijecu i mjesecu
blizio se kraj,
zaboravu strijemio neba sjaj.
Samo jos nocas
u spomen zivota
da budem jak.
|
 |
 |
|
Ne priznaje surov
izlazak sunca,
ni ovo srce sto polako
kao pokvareni sat kuca,
ni ulicu bez djece...
|
|
 |
 |
 |
|
U mojim mislima, duboko
jos dise nevaljalo dijete.
U nepoznatim bastama
snovi moje korake vode
i uzavrela krv crvene boje.
|
|
|
ona je tako pusta.
|
|
|
 |
Al njen pogled,
priznajem, sada znam,
i njene usne na mojim
dok ljube snagom svom,
nosi i nosice
do poslednjeg daha
zivota mog.
|
 |
 |
|
Kroz vene kolala je polako
agoniju da produzi,
cvijecu i mjesecu
blizio se kraj,
zaboravu strijemio budenja sjaj.
Z.Dakovic
|
|