n

i

k

a

d

s

v

o

j

nikad svoj

Tamna ljudska oblicja
uokvirena u pogrebnu svilu
ispustise uzdah, bez glasa protiv –
Silu…
Da zakorace u mene,
da sve je pranje mozga,
da prebirem zice
i mislim na
Tebe.

Kumova pjesma da me zdere
u krvi zahrdale vene...
I opet : tko sam
sa ovim krakovima kamena,
zdenac zivota,
kruh sa desnoga ramena,
pa kresem zivot
i psujem svoj,
pogled
na pogled tvoj,
a u mislima sve...

a nikad svoj.

 

Dakovic Z. dakan