|
nevidljiva tocka sto
zna da misli,
da trci i
preskace crtu smrti,
bio sam ja...
sad ljubim nesudene,
vjecno prevarene,
i prevaren bit cu,
osramocen i pregazen
paticu
i poljubicu
asfalt ja,
nevidljiva tocka
bit ce..
neznana vocka.
Pa sta.
debeli rijecnik sto
raspolaze prisvojnim
mojim i samo mojim
zamjenicama,
umuknuce izbrisan
i poderan,
i posluzice za
namjere neznane...
usrane,
bit cu
tek slovo ja,
dio tamo nekoga
historiskoga dogadaja dno.
Pa sto ?
Jer iako
Pikasova slika sam,
covjek bez smisla,
umrljanog
dvostrukog lika,
spusticu svoje kosti
da pokupim ostatke,
i vratim film
na one dane...
kad su i dunje
mirisale na nas same
Z.Dakovic
|
|