|
Ocekivah slavu u zlatni okov zaljubljen
a sad sjetno, nadasve cudno,
granice sudbine cekaju, isto ko ptica odlazim
sto zbunjena u nepoznato luduje.
Ceka li me sreca iza ovog tmurnog jutra,
ruke su mi ciste a tijelo
polovno, sto rekli bi, dise,
zasto cvijece vise ne mirise, hm ,zaboravi
uzalud je i jedna suza vise.
Kroz prozor staroga Forda
promicu slike moga zivota,
ne gledam gore, jos su krvave rane,
bila je to “Praga” i moj odlazak sa scene.
Kao jeftinog filma usporeni snimak
posmatram zemlju kojoj nista nisam uzeo,
samo sam svoj nemir ponio
i njega ti ponovo vracam.
Kamate zaboravi, ne ispunjene snove ne placam.
Idem da ugasim svijecu, cija sjena
vec dugo me prati,ne kao kod Norah, mome plamenu
nitko se ne divi, mome Ja,
svi su krivi...
al prije svega, prije noci
samo jos jednom
do njenih vrata
da svratim...
ljubav posudenu...
da vratim.
Z.Dakovic
|