|
Sa zaljenjem priznajem da iskra nije iskrenost, vise pristranost samome sebi, stisnuta u kofer lazi, koja kaze: pa slazi... Kukavice beznadeznoga slucaja, slazi koja je najdulja tocka do koje si otplovio, dok si je, igrajuci zmurke, na pola oka volio, a u punini mjeseca zudio za bijegom, zbunjenu na koncu slomio.
Pozuda priznajem na mojoj obali nema mjesta, strah, o ljubavi, strah u ljubavi gasi strast, nepomicni zrak ubija svijeci slast, cezljiva pisma u podrumu trunu, slike prizvane na case dnu.
Al neke nove oci, mozda iste boje... ah pjesnice,
.
.
zar opet u novome snu .
|