|
Prasnjave ulice
bude i danas sjecanja,
koja bole,
zvuk gitare koja cvili,
poderana lopta, bili smo tako zivi.
Ja vise nisam sasvim svoj,
ogledalo straha,
tako mi nedostajes stari moj,
kao otkucaj staroga sata.
Zvao sam te “bijela ovca”,
crno, ni ispod nokta,
ti mene “ciganinom”
koji skita i skitajuci trazi
u oku ljubavi znak,
ljubav cistu kao djeteta
osmijeh blag.
Zajedno smo ispijali tugu
i razbijali srecu
mislec da vremena imamo,
i kad su nam koljena klecala
strahu se izrugivali,
i kad su drugi mrzili,
mi smo voljeli.
Zoru kad nismo znali
ni da je pocela ,
Derventu
kao dio sebe,
ja sam volio crnke
plavuse su lomile tebe.
A gdje smo sad, stari moj.
Na jednoj strani ti,na drugoj ja.
Dijele nas prevare sijedih staraca
sto ni Boga se ne boje,
placemo za izgubljenim danima
obojeni razlicitim bojama.
Ja evo pisem ti pjesmu,
u kosi mi neki novi sjaj, godine ne prastaju,
ponekad zastanem i na trenutak nestanem.
Vratim se na prasnjavi put djetinjih
pjesama i mladalackih mastanja.
Mislio sam da je kraj ako izgubis srecu,
sad znam da i tuga moze imat
vrijednost vecu.
Z.Dakovic
|
